Volite li pivo – Obožavam pivo, iskren je Golub iz Goblina

Branko Golubović Golub frontmen Goblina

Svedoci smo da u Srbiji rock and roll jedva egzistira, i to zahvaljujući entuzijazmu malog broja umetnika. U čemu je, zapravo, priča GOBLINA, benda koji odaje utisak da nam je scena nikada bolja ?

– Hvala vam na lepim rečima. Vaše pitanje zahteva odgovor od nekog ko bi bio manje subjektivan od mene. Mislim da, kako vi to nazivate, jak bend čine jake pesme. Ako bend nema dobre pesme, onda ga neće biti ni na sceni. Pored toga, mi smo bend koji je oduvek bio poznat po dobrim koncertima i iskrenom odnosu prema ljudima koji nas slušaju. Odgovor na vaše pitanje je najverovatnije kombinacija svega ovoga što sam nabrojao.

Da li kroz svoje tekstove šaljete poruke vremena u kom živimo ?

– Pre bih rekao da šaljemo poruke ljudi koji žive u našem vremenu. Ljudi koji razmišljaju na isti način kao i mi. Na našu žalost, mnoge od tih poruka su bezvremene jer su ostale aktuelne svih ovih godina.

Ljubitelji piva vas pomno prate u radu. Hoćete li nas uskoro obradovati novim singlom?

– Pesme za novi album se uveliko spremaju, a kako će do izlaska istog trebati da prođe bar još godinu dana, nije isključeno da će se izbaciti bar jedan singl pre samog izdanja. Za sada još uvek razmišljamo o tome.

Kada je u planu novi album? Bilo bi lepo, zar ne, da se za 25. godina postojanja benda obraduje verna publika.

– Kao što rekoh, novi album se neće pojaviti pre 2019. godine. Jednostavno, imamo dosta ideja, ali nemamo vremena. Za Gobline, vreme provedeno zajedno predstavlja pravi luksuz.

Kakav je vaš stav po pitanju toga kada kažu da je rock and roll odavno mrtva stvar? Jesmo li u magnovenju?

– U magnovenju jesmo, ali rocke and roll nije mrtav niti će umreti. U Srbiji ima mladih i dobrih bendova kao nikada do sada. Problem je što oni nemaju dovoljno medijskog prostora kako bi predstavili ljudima to što rade. Pre bih rekao da je rocke and roll marginalizovan. Ali da ga ima – ima!

Volite li pivo ?

– Obožavam pivo!

Znamo da puno putujete i istražujete. Da li je to slučaj kada je u pitanju degustacija piva ?

– U svakoj zemlji u kojoj sam radio ili u kojoj sam se zadesio kao turista pronašao sam i ,,svoje pivo’’. Interesantno je to što bih se nakon toga vezao za baš to pivo i dalje ne bih više eksperimentisao s drugim pivima.

Zanimljiva bi bila našim čitaocima sigurno i neka priča ili anegdota, vezana za pivo iz daleke Šri Lanke i Avganistana…

– Prvih godinu dana mog boravka u Avganistanu proveo sam u Džalalabadu. To je grad u kojem nije moguće kupiti alkohol. Moji avganistanski prijatelji su mogli videti koliko smo svi mi stranci patili za flašom piva ili vina, ali nam nisu mogli pomoći. Jednog dana u moju kancelariju je dotrčao jedan od njih da mi javi sjajnu vest. U jednoj od prodavnica se pojavilo pivo. Sav ushićen, istresao sam iz džepa svu kintu koju sam imao i rekao mu da mi kupi što može više piva.

Lik se vratio pola sata kasnije noseći dva kartona nemačkog piva. Tek kada sam probao jedno od njih i krenuo da proveravam detalje odštampane na limenci, shvatio sam da je u pitanju bezalkoholno pivo. Ovo smatram najnesrećnijim načinom na koji sam ikada potrošio 50 dolara. Što se tiče Šri Lanke, tamo sam pio lokalno pivo Three Coins. Kad mi je otac došao u posetu, rekao sam mu da ga ne pije jer od njega ume da boli glava sledećeg dana. Nakon kraćeg propitivanja, moj matori je saznao i zašto – na jednoj žurki na kojoj sam se pojavio mesec dana pre toga, uspeo sam da stresem 40 piva. Naravno, dan kasnije sam bio mamuran. ,,I ne bolela te glava, stoko!’’ – odgovori mi je moj matori i naručio Three Coins.

Kakvo je sada sećanje na Avganistan? „Pisma iz Avganistana“ su pokazala nekog novog Goluba, a u isto vreme istog onakvog kakvog te i poznajemo, energičnog i odlučnog. Hoće li biti nekih novih Pisama?

– Kako vreme prolazi, a valjda je to i normalno, sve više se sećam pozitivnih događaja, a trudim se da potisnem iz sećanja ona negativna. To je normalna ljudska osobina. Zaista mi je taj boravak u Avganistanu ostao u lepom sećanju. Novih Pisama, bar za sada, neće biti. Upravo sam završio svoju drugu knjigu, ali će se ona baviti drugačijom tematikom. Pisao sam o Goblinima u periodu od nastanka benda pa do mog odlaska u Avganistan. U neku ruku se nadovezuje na moju prvu knjigu. Kao film Matrix i njegovi nastavci, he, he, he.

Iako ne toliko prepoznata kod fanova, rekli ste jednom prilikom da vam je pesma Vođa odlična. Smatrate li sebe Vođom, u životu?

– Ne verujem u vođe i one koji sebe nazivaju vođama.

Da je vaš život film, kako bi se zvao ?

– Traćenje vremena i kako najviše izvući iz njega.

Šta je to što pokreće Goluba i mašinu zvanu Goblini?

– Želja za stvaranjem i sviranjem. Gladni smo koncerata. Sviramo retko i to kada ja mogu da dođem iz Etiopije, te nam je svaka svirka neka vrsta mini-žurke. Pored toga, mi smo i pet sjajnih drugara. Volimo da smo zajedno i da se zezamo. Ne zaboravite da mi živimo u četiri grada na dva kontinenta. Ja sam u Adis Abebi, Alen i Firča žive u Šapcu, Leo u Subotici, a Vlada u Batajnici. Verujem da većina bendova ne bi ni razmišljala da radi pod ovakvim uslovima. Sve ovo zahteva neverovatnu ljubav prema bendu i muzici uopšte.

Uz vas stasavaju mlade generacije, te bi vas upitali da li ste svesni odgovornosti?

– To je velika odgovornost. Svojim tekstovima i porukama mi utičemo na živote tih ljudi. Naravno da sam svestan toga. Uvek ćemo se truditi da budemo uz našu decu iz komšiluka i da ih podržimo u tome u šta veruju. Da ostvare svoje snove. Mi smo sada matori i nemamo pravo da im kažemo šta treba da rade sa svojim životima. Kad si mator, nesvesno postaješ „političar“ – vagaš i praviš kompromise. Kad si mlad, vodi te srce. Tad si revolucionar!

Koliko vas je roditeljstvo promenilo?

– Mnogo! Kad sam postao roditelj, počeo sam se ponašati ,,umereno’’. Osetio sam odgovornost prema klincima. Više nisam bio u fazonu ,,baš me briga za sve’’. Ipak, trudim se da to nešto dečačko ne izgubim u sebi. Jer je to bitno za moj karakter, za to što sam takav kakav jesam. Ali definitivno više ne pravim sranja kakva sam umeo da pravim pre nego što sam postao ćale.

„Kome Bog ukazuje svoju naročitu milost, šalje ga u dalek svet“ – kaže egipatska poslovica. Pevate o dalekom putu? Postoji li neka destinacija gde bi voleli da otputujete?

– Pa baš i nema. Većinu zemalja koje sam želeo da vidim, već sam posetio. Možda Argentina. Oduvek me je privlačila.

Foto: Marko Ristić

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
beerstyle marketing 1