Milan Mumin otkriva zašto voli pivo

Milan Mumin

Pevač i frontmen Love Hunters-a, pesnik i muzičar, taksista, hedonista, sjajan sagovornik, avanturista i porodičan čovek. Ili, jednostavno rečeno – Milan Mumin, a koji kaže za najnoviji broj Beer Style magazine, da ne vidi sebe bez Novog Sada, ali ni bez Njujorka

Doživljavaš li sebe kao nekog ko je menjao neke stereotipe?

Da, svakako da. Dosta toga sam radio svesno, verovatno dosta i nesvesno. Sama činjenica tog pevanja na engleskom… Počeo sam po inerciji, rastući uz američke, engleske filmove, muziku, verovatno sam tu negde nesvesno i svoj prvi autorski tekst napisao na engleskom. Ja sam imao 11-12 godina  kad sam prvi bend napravio. Tad smo već krenuli vrlo minimalno da obrađujemo, više nas je privlačio autorski pristup. Verovatno smo rušili plafone i podizali nove, pogotovu odlučivši se da pevamo i snimamo na engleskom.

Kad čovek pogleda šta si sve uradio tokom proteklih decenija, nameće se jedna reč: energija?

Pa da, očito imam tu neku neukrotivu energiju. Kad sam odlazio u Njujork, svi su mi govorili: brz je grad, uzima puno. Meni nije brz, meni pasuje, tako da sam svoj na svome. S druge strane imam Novi Sad koji je ležeran, miran. Jedno me smiruje,drugo puni baterije. I dalje ne vidim sebe ni bez Novog Sada ni bez Njuce. Užasno su obe strane bitne za moju inspiraciju.Verovatno bih menjao nešto konceptualno, da osetim to guši moju kreativnost.

Koliko si ti gradio svoju karijeru, a koliko ona tebe?

Dobar deo moje karijere, na žalost ili na sreću, išao je konfuzno. Nikad nisam bio pristalica jako formalnog pristupa. Dosta stvari smo smišljeno radili, ali glavni naš pristup muzici je ostao vrlo neposredan, kao i publici, kao ono kakav sam i u kafani. Naravno, neki nivo ozbiljnosti je neophodan. Šta ja znam, odlazeći u Njujork sam sanjao da uradim jedan američki album, a uradio sam dva i jedan film, znači već sam prevazišao svoja očekivanja. Postoje situacije gde je nužno biti ozbiljan, gde je naprosto u pitanju karijera ako si budala. Dođeš pijan, ovo-ono. Ja se trudim da toga bude što manje. U više od 3000  nastupa naših, možda sam upropastio pet, što je odlično prolazno vreme.

Čemu te je Amerika naučila?

Ja sam se na prvi dvogled zaljubio u tu zemlju.Užasno poštujem Amerikance kao ljude. Apsolutno ima svega, kao i svuda, od najboljeg do najgoreg, tamo je to pogotovo izraženo. Za moje iskustveno sazrevanje, to je nemerljivo. S milion ljudi sam se upoznao, puno predivnih prijatelja nosim baš odande. Mene je baba vaspitavao kad sam bio klinac, znaš, pametan čovek nauči i od magarca, a magarac ne može ni od koga, tako da slušam ljude, ne samo da ih gledam. Na kraju se izrodio i film sa braćom Bala koji je dobio fantastične kritike i u Njujork Tajmsu i u Holivud Reporteru, radili smo predivnu američku turneju, nema grada gde nismo bili.

Jesi li još uvek član međunarodne asocijacije za prevenciju alkoholizma?

Da, naravno. Pokojni Voja Despotov, jedan od osnivača, i Vujica Rešin Tucić su me proglasili za doživotnog predsednika. Nažalost, i tu se poneke godine omane, svi smo poženjeni, ako nam dozvole aspide mi se nađemo. Idemo na tour d‘cafe, gde se počinje tradicionalno u bašti vojske na Keju, i pravilo je da se u svakom lokalu narednom popije po jedna cuga. Kolk‘ko god da je fensi lokal, nema veze, ako je šupa, ako je restoran, popije se cuga. Mnogo njih otpadne u prvom poluvremenu i onda ostaje predsedništvo, oni koji moraju. Mi završimo u Bistrou i tamo se onda do besvesti radi.

Milan Mumin pre i posle rođenja sina?

Pa, moram reći da me je užasno promenilo, onako na bolje. Da mi je ova pamet, imao bih deset. Kažem na ovom mestu, čist, zdrav, trezan, uredan, istuširan – sve mimo toga je sviranje onoj stvari.

Vinil i knjige ili CD i društvene mreže?

Ja glasam naravno za vinil i knjige, ali volim i CD, čak i onaj mp3, ne možeš ići protiv toga. A opet, Metropolis records iz Beograda izdao naš best of album na vinilu, što mi je isto bila jedna od davnašnjih želja…još jedna minimalna želja mi je da sve svoje stvaralaštvo jednom vidim na vinilima. Al‘ biće.

Pevač benda Dr Feelgood je rekao da čovek mora dati sve od sebe, bez obzira da li je konobar ili rock muzičar?

Apsolutno. Šta god je tvoj posao, daj maksimum. Ja sam u Njujorku žuti taksi, taj servis neko plaća i uvek imajte na umu da je taj neko mogao da plati taj servis nekom drugom. Zašto bi baš tebi? Ispoštuj čoveka. Isto tako, to sam već rekao, par mojih koncerata sam s*ebao, ali niko nije platio da mene gleda pijanog. Meni je na tonskoj probi sve mokro, na nastupu posle treće pesme sve mi je mokro, tako da ja stvarno u svemu, pa i u tome dajem maksimum.

Ima li u Njujorku više bendova ili vrsta piva?

I kod njih je k‘o i kod nas ofanziva ovih zanatskih, vrhunskih, svega ima, super je. Bendovi,k‘o i ovde, dosta sam razočaran. Ima toga tu i tamo, al sve je to jedna… Ma,slično k‘o i ovde.

Kao sredovečan čovek, da li više gledaš napred ili nazad?

Pa moram priznati, napred. Nikad nisam previše gledao nazad.  Ima nekih stvari kojih mi je neopisivo žao, par mojih najbližih prijatelja više nisu među nama. Znaš, mene su čitav život pratile crne misli. S tim u vezi, Amerika mi je jako pomogla. Bukvalno je to kao rukom obrisano, te dve hiljade treće-četvrte, skroz nestalo i sad sam, komotno mogu priznati, jedan srećan čovek. Ne pišem pesme iz bede, već onako, punim srcem i dušom. Tu je i dete učestvovalo, imam i za koga.

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
beerstyle marketing 1