Republika Irska i pivo

Ova zemlja prepuna je legendi, od onih o leprikonima, malim, bradatim i nestašnim vilenjacima koji, ako ih uhvatite, daruju svoj skriveni ćup zlata, do priča o raznim vrstama vila sa kojima je, protivno Diznijevom ulepšavanju, bolje ne sresti se. Jedna od tih legendi kaže da je sveti Patrik, zaštitnik Irske, imao svog ličnog pivara, sveštenika po imenu Meskan. Istinita ili ne, ova priča nam govori o dubokoj povezanosti Iraca i piva.

Prema nekim podacima pivo se na ovom zelenom ostrvu proizvodi već nekih 5000 godina, od trenutka kada se pojavila i poljoprivreda. Ejl je bio zajednički imenitelj za pijenje, ali i divlje opijanje, kroz bronzano i gvozdeno doba, sve dok stvari u svoje ruke nisu preuzeli čuveni irski monasi. . Pažljivi i posvećeni svom poslu, oni su unapredili proizvodnju piva, a kao vešti i iskusni travari, u nedostatku hmelja koji se teško uzgajao, pivu su radi poboljšanja ukusa dodavali razne biljke, najčešće slačicu.

Proizvodnja piva postala je kasnije i kućna radinost. Pivo je ovde oduvek bilo crvenkaste boje, pravile su ga žene zvane alewives, najčešće u malim, skromnim kolibama, a pilo se u izdvojenom delu kuće prigodno nazvanom alehouse. Verovatno su u ovakvoj atmosferi, u kućnom okruženju, uz druženje sa porodicom i prijateljima, nastale brojne pivske pesme, neizostavni deo lokalnog folklora.

Kada je sredinom osamnaestog veka, tačnije 1756. godine sin pivara Ričarda Ginisa po imenu Artur pokrenuo svoju pivaru, niko nije mogao da pretpostavi šta će se dogoditi. Jer, bila je to samo jedna od stotinjak pivara koliko se procenjuje da ih je postojalo tada u Irskoj. Posao je lagano krenuo, a ostalo je, što bi se reklo, legenda. Koliko je uspon bio strelovit najbolje govori podatak da je Artur Ginis u pivaru uložio 100 tadašnjih funti, a kada je 1803. godine umro vrednost njegovog biznisa bila je 10 000 funti. Ni njegovi naslednici na čelu kompanije nisu se pokazali kao slabići i nesposobnjakovići, pa je ova nekada mala, lokalna pivara postala globalni gigant i verovatno najpoznatiji pivski brend na svetu.

Naravno, ovakvo širenje uticalo je na nestanak brojih irskih nezavisnih pivara, a moćna senka Ginisa zatamnela je lokalni pivski horizont. Sve ovo uticalo je i na smanjenje, bolje rečeno opadanje raznovrsnosti ponude piva. Ali, osamdesetih godina prošlog veka počele su da se pojavljuju lokalne kraft pivare, u početku malobrojne i sa mukom se probijajući, da bi danas predstavljale ozbiljan izazov tamnom gigantu. Uostalom, i statistike kažu da 60% piva popijenog u Irskoj otpada na druge, uglavnom svetlije vrste piva.

Ovo ostrvo smaragdno zelenih bregova, sa romantičnim zamkovima i malim, šarmantnim gradićima ponelo je svoj težak deo istorije, viševekovne okupacije, gladi i ekonomske eksploatacije, tako da danas daleko više Iraca živi rasuto po svetu, najviše u SAD, nego u svojoj domovini. Irci su ponosan, žilav i tvrdoglav narod i posle brojih turbulencija danas uživaju u ekonomskom procvatu neviđenom u svojoj istoriji. Poseban deo ove priče predstavlja irska kultura, naročito njeni pisci. Dovoljno je spomenuti imena Oskara Vajlda, Džordža Bernarda Šoa, Viljema Batlera Jejtsa, Džemska Džojsa, Semjuela Beketa…Ova geografski mala država sa 6,6 miliona stanovnika prema podacima iz 2011. godine, dala je svetu šest nobelovaca.

Naravno, tamo gde se dobro pije, dobro se i jede. Irska je prepuna pašnjaka u kojima uživaju brojna stada ovaca i goveda. Sveže i kvalitetno mleko, mlečni proizvodi i meso, dopunjavaju se povrčem i raznim šumskim plodovima, a pošto je Irska gotovo u potpunosti okružena morem na ovdašnje trpeze stižu lososi, pastrmke, jegulje, škampi, kozice, dagnje, alge. Tradicionalni lokalni doručak je snažan i kaloričan, sa jajima, kobasicom, slaninom. Servira se i klasični black pudding, neka vrsta ovdašnje krvavice, kao i white pudding spravljen od svinjskog mesa, masti, začina, hleba i zobene kaše. Krompir je neizostavan deo jelovnika, kao i kvalitetan, jednostavan hleb koji se uglavnom pravi sa sodom bikarbonom. Ipak, verovatno najpoznatiji predstavnik ovdašnje kuhinje je Irish stew, irski paprikaš, tradicionalno jelo kuvano u kotliću iznad otvorenog plamena. Ne vredi tražiti sasvim originalan recept, jer različitih verzija ima zaista mnogo. Uglavnom, najjednostavnije rečeno, radi se o mesu kuvanom uz dodatak povrća. Zagriženi gastronomi vode pravu bitku oko toga da li se izvorno koristilo goveđe ili jagnjeće meso, mada je, prema istoričaru hrane Alanu Dejvidsonu, u pitanju bilo ovčije meso, jer su se ovce koristile maksimalno, zbog vune i mleka, pre nego što bi završile u loncu, na dugom krčkanju, kako bi ovo žilavo meso omekšalo. Dodavao se krompir i crni luk, a oni nešto boljestojeći ubacivali su i šargarepu, paškanat ili repu. Kasnije, pojavio se jedan dodatak koji je danas obavezan deo pripreme ovog jela – čaša starog, dobrog Ginisa.

Irska nije samo zemlja piva, nego i veoma kvalitetnog viskija koji je na svoj način proslavio ovu zemlju širom sveta. Naravno, nikako ne treba zaboraviti ni čuvene irske pabove. Oni nisu samo obične kafane, mesto na kom se naprosto ispija svoje piće u manje-više bezličnom okruženju, već i prostor, gotovo druga kuća, gde se jede, druži, priča, svira, peva i igra.

 

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
beerstyle marketing 1