Revolucija kraft piva u Srbiji

Ono što je još do pre neku deceniju izgledalo nezamislivo, dogodilo se, i ne samo to – povratka nazad više nema, može se samo napred. U zemlji u kojoj postoji duga tradicija domaće, kućne proizvodnje vina i rakije, delovalo je nezamislivo da se to isto dogodi i sa pivom. Razlozi za to su mnogobrojni, od nedostatka tehničkih mogućnosti do odnosa prema pivu koje je dugo vremena smatrano nekom vrstom bućkuriša za narod u poređenju sa tradicijom pečenja rakije i uzvišenošću vina. Čak i kada je, sada već davne 1991. godine, osnovana prva mini pivara na teritoriji još uvek postojeće SFRJ, Krugher&Brent, i svoje prvo pivo napravila 1992. godine, izgledalo je to više kao izuzetak nego pravilo, pojava usamljenih pivskih čudaka u svetu industrijskog piva.

Ali, odjeci svetske revolucije proizvodnje zanatskog, kraft piva u malim, mikro i nano pivarama stigli su, makar i sa kašnjenjem, i do nas. Pravi bum dogodio se u drugoj deceniji ovog veka, sa osnivanjem brojnih zanatskih pivara. Danas ih je više od dvadeset registrovanih u Privrednoj komori Srbije, uz stalni trend osnivanja novih pivara. Za svega par godina količina proizvedenog kraft piva u Srbiji povećala se za četiri puta, a udeo na domaćem tržištu dostigao je skoro tri procenta. Naravno, Beograd prednjači kao najveći grad i tržište, a tu su i Novi Sad, Niš, Zemun,Zrenjanin, Zaječar, Sombor, Šabac, Kuršumlija, Arilje, ali i neka manja mesta kao što su Bukovac, Rakovac ili Banatsko Novo Selo. Prednost zanatskih pivara je u njihovoj elastičnosti, bržem reagovanju, stalnom istraživanju i proizvodnji piva novih ukusa, uz korišćenje najkvalitetnijih sastojaka i brižljivom i strogom praćenju tehnološkog procesa proizvodnje. Ponuda je zaista raznovrsna, proizvode se i tamna, svetla i crvena piva, sa različitim ukusima koji su doskora našim ljubiteljima piva bili dostupni samo iz povremenog i sporadičnog uvoza ili posle putovanja u neku od pivski razvijenijih zemalja, pa tako danas imamo širok izbor ukusa od vanile, čokolade, limuna, mandarina, dunje, manga, sve do nedavno poizvedenog piva od cvekle, a pojavilo se i prvo srpsko kraft pivo u limenci.

Jedan od problema sa kojim su se od samog početka suočile zanatske pivare bio je u marketingu i distribuciji. Po samoj svojoj prirodi malih proizvodnih kapaciteta, od jednog do tridesetak hektolitara mesečno, uz finansijska sredstva zanemarljiva u poređenju sa industrijskim gigantima, bilo je teško očekivati čitav niz kraft piva u prodajnim objektima velikih trgovinskih lanaca. Ovde su svoju ulogu u revoluciji odigrale brojne pivnice, pabovi, kafei i restorani koji su u svoju ponudu s ponosom uvrstili i proizvode domaćih kraft pivara. Naravno, svoj doprinos dao je i nezaobilazni internet, društvene mreže i puna primena gerila marketinga. I jedna zanimljiva i nažalost retka vrsta solidarnosti – ako ste ušli u jednu kraft pivnicu, dobićete preporuku i za druga slična mesta. Eksplozivnost, snagu i kvalitet srpskog kraft pivarstva pokazuje i činjenica da se naša zanatska piva uspešno izvoze, kako u pivsku imperiju kakva je Belgija, tako i na ogromno tržište Rusije, a na ovom spisku mogu se naći i Velika Britanija, Švedska, Slovačka, Danska, Rumunija, Italija…Čak, ako vas put nekim slučajem odvede u Panamu, možete sresti i sa uživanjem popiti proizvod svoje zemlje, što je, usput rečeno, verovatno jedini izvozni artikal Srbije u tim krajevima sveta.

Iako se ova, s pravom nazvana revolucija, zahvaljujući velikom porastu proizvodnje i potrošnje poslednjih godina, ponekad u medijima naziva unosnim biznisom, proizvođači se suočavaju sa brojnim problemima, a statistike, kao i obično, mnogo toga otkrivaju ali i ne pokazuju. Akcizne stope su iste i za male i za velike ,,igrače’’, naravno na štetu manjih. Naši kraft proizvođači se trude da uvoze kvalitetne sirovine, međutim, inostrani sertifikati se ovde ne priznaju, pa je potrebna ponovna analiza i ispitivanje kvaliteta, što, sasvim razumljivo, utiče na dalje povećanje krajnje cene proizvoda. A i cene domaćih sirovina su na nivou jedne Nemačke ili Slovenije.Upravo u ovom je ključna tačka – uz sva opterećenja, do lokalnih pivoljubaca stiže prilično skupa čaša ili flaša uživanja.

Pri Privrednoj komori Srbije postoji Sekcija za kućne pivare, postoji i Esnaf kućnih pivara, što samo naglašava potrebu još jačeg povezivanja i organizovanja, kako bi se u partnerskim razgovorima i odnosima sa državom došlo do olakšica, ali i zaštitila proizvodnja. Jer, ne treba zaboraviti, domaće zanatske pivare, uz sve eventualne razlike u ukusima i kvalitetu, nisu sebi dozvolile da poput nekih ,,kolega’’ iz sveta domaće proizvodnje vina i naročito rakije, stavljaju u promet proizvode koji, ako ih preživite, više vode odvikavanju od pijenja nego umerenom uživanju u dobroj kapljici.

Domaće tržište daleko je od zasićenja i prostora za dalji razvoj ima dovoljno. Mreža domaćih pivara, pabova, pivnica, sa svojim alternativnim predznakom, ima sve šanse za uspeh, čak i kod tvrdokornih konzervativaca naviknutih samo na manje-više uniformne ukuse industrijskog piva. Samim svojim nastankom srpske kraft pivare ,,natovarile’’ su sebi i jedan prometejski zadatak – povećanje kulture pijenja piva. U okruženju u kom je pivo decenijama bilo sinonim više za kvantitet nego za kvalitet, sa ograničenim izborom ukusa, potrebno je uzdići ovaj najstariji napitak proizveden od čoveka do mesta koje mu pripada kao ukusnom i zdravom piću, neizostavnom začinu za sva dobra i vesela druženja. U ovoj revoluciji nema žrtava, moguć je samo poneki mamurluk.

A mi, ,,obični’’ konzumenti, šta mi možemo da učinimo? Pa, naša najbolja pomoć srpskim zanatskim pivarama može biti u tome što ćemo u svoj izbor pivskih uživanja češće uključivati i flašu dobrog domaćeg krafta iz zaista velikog izbora ukusa. Referentih tačaka za istraživanje i proširenje pivskog horizonta ima više nego dovoljno, treba se samo prepustiti uživanju.
 

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
beerstyle marketing 1