ŠTA JE KRAFT PIVO I miris i ukus i još po nešto

KRAFT PIVO

Bez obzira na to o kom stilu je reč, ono što odlikuje kraft piva jesu veća zahmeljenost, manja gaziranost i jača gorčina. Ona u 90 odsto slučajeva nisu filtrirana, ni pasterizovana i hmelj im je prirodni konzervans. Aromatska svojstva takođe daje hmelj, a ukrštanjem različitih vrsta biljke dobija se širok spektar ukusa piva

Kraft je izraz koji se najčešće koristi da bi se neki proizvod ili predmet razlikovao od onog za masovnu proizvodnju i potrošnju. Predznak zanatsko opisuje umetnost koja zahteva posebnu i najčešće ručnu veštinu, a termin je evoluirao i kada je u pitanju hrana odnosno piće. Zato smo svedoci kako se iz godine u godinu prefiks  kraft sve više primenjuje i kada je reč o pivu. Ipak, valjalo bi napomenuti da zapravo i ne postoji potpuno jasna definicija o tome šta predstavlja kraft pivo, a prema formulaciji ovu vrstu piva mogu da kuvaju isključivo nezavisne pivare koje fokus stavljaju na ukus, izgled, kvalitet i jedinstvenost, a sve zarad razlikovanja od mejnstrim brendova piva. Drugim rečima, mikropivare se manje fokusiraju na masovnu proizvodnju, a više na kvalitet piva.

Šta je u stvari kraft pivo

Iako se svake godine titula „kraft“ definiše i redefiniše, ipak po standardima Udruženja američkih pivara, nezavisnim zanatskim pivarama smatraju se samo one koje proizvode do šest miliona barela piva godišnje. U pojedinim slučajevima je dozvoljeno da nezavisne pivare sa manje od 25 odsto kapitala mogu da budu u vlasništvu ili pod kontrolom velikih industrija za proizvodnju alkoholnog pića, a takođe kuvaju ga i u nano pivarama, koje prave još manje količine, s tim da fokus stavljaju na eksperimentisanje. To konkretno znači da u ovakvom tipu pivara, bez obzira na njihovu veličinu, po pravilu moraju da se kuvaju piva isključivo od kvalitetnih sastojaka odnosno ječma, vode, slada i kvasca, gde se kroz umeće pivara i razne recepte dobijaju proizvodi prepoznatljivog stila, jasnog ukusa, mirisa i arome.

Tradicionalna načela proizvodnje

Naravno, njih karakterišu i tradicionalna načela proizvodnje sa odsustvom procesa filtracije i pasterizacije i zato se kraftovi poprilično razlikuju od masovnih, a najčešće po tome što kraft pivari imaju tendenciju da u svoje recepte unesu i inovacije. Doduše, komercijalno, a najčešće premium pivo velikih pivskih koorporacija je svojevrstan pandan zanatskom, ali je dostupnije u marketima i restoranima. Međutim, interesantan je podatak da je u svetu sve više pabova koji promovišu i služe isključivo zanatska, jer se kraft revolucija nekako poklopila i s jačanjem svesti potrošača kojima je sve važniji kvalitet. Zato se kraft, osim po kvalitetu i aromi, od konvencionalnog razlikuje i po vizuelnom identitetu gde se posebna pažnja posvećuje ambalaži i interesantnim etiketama.

Kraft avangarda začeta u Sjedinjenim Državama

Kraft avangarda započela je sedamdesetih godina prošlog veka, kada su se pojavili razni pokreti koji su počeli da promovišu zanatsko pivarstvo, s tim da se početak vezuje za 1978. godinu, kada je u SAD donet Karterov zakon o kućnom pivarstvu koji je dozvoljavao proizvodnju malih količina piva i vina. Već sledeće godine Karter je potpisao deregulaciju u pivarskoj industriji, čime je olakšao početak rada. Rezultat ovoga bio je da kućno pivarstvo osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka postane izuzetno popularno, te je ekspanzija kućnog pivarstva naročito bila vidljiva sredinom devedesetih godina, kada su hobisti podigli manufakture na viši nivo, pokrenuvši ozbiljnu proizvodnju piva. Amerikanci su tada počeli da proizvode piva pretežno u engleskom stilu, ali sa izražajnim američkim hmeljom i to je period kada je rođena savremena pivska renesansa.

Za sve ovo zaslužan američki marinac Džek Mekolif, koji je sedamdesetih godina prošlog veka bio raspoređen u Škotskoj gde je u jednom pabu probao lokalno pivo kojim je bio impresioniran. Naučio je da ga kuva, a kada se vratio u SAD, dao je otkaz da bi pokrenuo prvu američku mikropivaru, New Albion Breving Company, u Sonomi u Kaliforniji. Međutim, pivara je radila svega šest godina, ali je sa druge strane inspirisala mnoge druge da osnuju sopstvene pivare.

Gde se danas nalazi kraft pivo

Prema podacima Udruženju pivara (BA) u SAD postoji više od 8.000 zanatskih pivara, od kojih je skoro 4.000 otvoreno između 2015.- 2020. godine. S druge strane Velika Britanija, koja je na neki način bila meka zanatskog piva „podlegla“ je ovom američkom trendu, te se danas u ovoj državi nalazi između 1.500 i 2.000 mikro pivara, što je po glavi stanovnika više nego bilo gde u celom svetu. Ova pivska revolucija se iz Amerike i Engleske proširila po celom svetu, pa je tako zanatsko pivarstvo danas najrazvijenije u Škotskoj, Irskoj, Belgiji, Italiji i Nemačkoj. Evropsko kraft pivarstvo uglavnom se zasniva na različitim tipovima, poput engleskog pale ale, belgijskog manastirskog i nemačkog pšeničnog, dok se u stilove i podstilove ubrajaju i IPA, APA, pale ale,citra pale ale, porter, stout, wheat beer (weizen, hefeweizen,witbier…), imperial IPA, imperial Stout, smoked beer i mnogi drugi.

Hmelj diktira ukus

I bez obzira na to o kom stilu je reč, ono što odlikuje kraft piva jeste veća zahmeljenost, manja gaziranost i jača gorčina. Ona u 90 odsto slučajeva nisu filtrirana, ni pasterizovana i zato im je hmelj prirodni konzervans. Aromatska svojstva takođe daje hmelj, a ukrštanjem različitih vrsta biljke dobija se širok spektar ukusa. Drugim rečima, pivari uz pomoć hmelja kontrolišu aromu piva, a u svetu se koristi preko 50 različitih vrsta. I gaziranost se dobija prirodim putem, a zahvajujući kvascu, koji u procesu sa šećerom iz ječma izbacuje ugljen-dioksid, i alkohol.

Kraft pivo u odnosu na masovna piva u većini slučajeva sadrži i veću količinu alkohola, za čije je učešće odgovorno kombinovanje količine ječmenog slada i kvasca. Znači, kraft pivo nije puko piće, ono spada u vrstu supkulture, a njegova kreativnost je sve prepoznatljivija i kod konzumenata  i zato se kraft pivari  trude da ga učine još posebnijim.

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
beerstyle marketing 1