Leti se pije lager

Vreo letnji dan prosto traži hladovinu neke bašte kafića, kafea, pivnice, paba, kafane i neka se zove kako god hoće, sve dok za sto stiže orošena čaša dobro rashlađenog piva. Ovo je prosto tipska slika, deo letnjeg folklora, a leto i pivo nerazdvojni su tandem kao Džeger i Ričards ili, za one nešto mlađe, mobilni i selfi.

Zapravo, u svesti ljudi, naročito u našim krajevima, pivo je dugo predstavljalo gotovo isključivo letnje piće, dok su se u hladnijim danima tražila drugačija alkoholna zadovoljstva. To je isto tako značilo da spas i osveženje od navale visokih letnjih temperatura pruža bilo koje pivo, samo da je hladno. Uzevši u obzir pivske navike, ali i nekadašnju vrlo ograničenu ponudu u pogledu stilova piva, takav stav nije za čuđenje.

Menjanjem nekih navika i shvatanja, razvojem kulture pijenja piva, pojavom novih ukusa i aroma, načina proizvodnje, sa mnogo različitih vrsta piva i ukus pivopija je počeo da se menja, pa su različita piva počela da se piju u različitim prilikama i godišnjim dobima. Navike su se promenile, i to ne samo kod nas.

Tradicionalne pivske zemlje naglašavale su tu razliku i ranije, sa tamnim, jačim pivima za hladne mesece, i svetlijim i lakšim za toplije, mada je svetska popularnost lagera tu priču u priličnoj meri iznivelisala.

Jedan od pionira u istraživanju nepoznatih teritorija kraft sveta, legendarna Anchor Brewing Co. iz San Franciska, leta sada već davne 1984. godine izbacila je na tržište pivo pod nazivom Anchor Summer Wheat. Ovo je bila prekretnica. Naravno, postojali su i ranije lagani ejlovi i lageri, kao i reklame koje su preporučivale pivo za letnje mesece , ali ovo je bilo prvi put da se, na prigodnoj svetlo žutoj etiketi, pojavio natpis summer. I nije bila reč samo o nazivu već i o onom što se krije u flaši ili limenci. Ovo pivo je svojim ukusom, aromom i nižim stepenom alkohola bilo zaista planski i sa namerom proizvedeno za duge, tople dane…kao i noći, razume se. A ukoliko ste po nečemu prvi na kraft sceni Amerike, verovatno ste u tome i prvi na svetu.

Da su znali o čemu se radi, pokazuje i njihov izbor – wheat beer. Pšenična piva su po svojim karakteristikama pravi letnji izbor.  U osnovi, postoje tri stila pšeničnog piva, bavarski, belgijski i američki, mada razvojem tržišta i proizvodnje oni više ne moraju da označavaju isključivo geografsko poreklo, već način na koji se pripremaju.

Bavarska i belgijska pšenična piva često se nazivaju belim pivima, što se može videti i na etiketama – weisse ili weissbier kod Nemaca i witbier ili biere blanche kod njihovih belgijskih suseda. Dovoljno je svoju čašu mutnog piva pogledati na sunčevoj svetlosti da se stkne utisak odakle možda dolazi ovaj naziv.

Bavarci imaju dugu, vekovnu tradiciju proizvodnje pšeničnog piva. Ona karakteristična, privlačna zamućenost dolazi od hranljivih sedimenata koji su u pivu ostali tokom proizvodnje. Ukus ovog piva je voćkast, pomalo pikantan, potseća na arome banane, limuna, karanfilića,crnog bibera, ali ništa od pomenutog nije dodato u pivo koje se spravlja pridržavajući se bavarske tradicije da u pivo ide slad (u ovom slučaju pčenični i ječmeni, ponekad u odnosu 50-50%, a ponekad čak i 80-20%), hmelj, voda i kvasac. Specifične ukuse i arome ovom pivu zapravo daje kvasac i tehnika majstora pivara. Odatle još jedan popularni naziv, hefeweizen, kovanica od reči kvasac i pšenica.

Nasuprot bavarskom običaju, Belgijanci u svoja pšenična piva dodaju začine – najčešće su to korijander i kora pomorandže. I ovde je tradicija proizvodnje veoma duga i najverovatnije seže u srednji vek. Witbier je odlično letnje osveženje, jedno veselo i razdragano pivo za iste takve mesece. Spravlja se sa otprilike dve trećine ječmenog i jednom trećinom pšeničnog slada da bi se dobilo ovo zamućeno, bledo pivo, naravno bledo samo po izledu nikako i po svom voćno ljutkastom ukusu. Pod pritiskom lagera ovo pivo je, sredinom šezdesetih godina prošlog veka, gotovo nestalo sa tržišta, da bi ga jedan kreativni i uporni flamanski pivar, Pjer Celis, vratio tamo gde mu je i mesto, pred ljubitelje piva. Hoegaarden witbier, kao najpoznatije ime, postao je obavezna stavka u ponudi lokala koji drže do sebe, naročito tokom leta. Na svu sreću, od pre nekoliko godina, tako je i kod nas.

Američki wheat ale nastao je, osim pod evropskim uticajem i kao vid pobune kraft pivara protiv sveta bezličnih lagera koje su nudile velike kompanije, uljuljkane svojim isključivim monopolom na tržištu. Raznovrsna po sadržini i odnosu pšenice i ječma, puna sladnih aroma i osvežavajućih ukusa, stigla su svojim karakteristikama  i kvalitetom sirovina pravo u centar letnje pivske ponude.

Naravno, pšenična piva nisu jedino ,,rešenje za osveženje‘‘, izbor je širok, u zavisnosti od ukusa, od kiselosti Berliner weisse piva, do mnogobrojnih voćnih piva i radlera. Stara sremačka izreka kaže da je više dana nego kobasica – parafrazirajući je u kontra smeru može se reći da je više letnjih piva nego letnjih dana.

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
beerstyle marketing 1