Prasetina i pivo – Standardna kombinacija srpskog hedoniste

U Srbiji je gotovo nemoguće zamisliti bilo koju proslavu, od rođenja deteta, preko venčanja, slave, rođendana, krštenja, dočeka Nove godine, prvomajskih uranaka, bez dva neizbežna sastojka: piva i prasetine. Pivo je u ovom duetu relativna novost u našim krajevima, a prase, naročito na ražnju, ima mnogo dužu tradiciju. Možda u prilog tome govore i statistički podaci. Prema njima smo, po potrošnji svinjskog mesa u svetskom vrhu, dok po količini ispijenog piva spadamo u evropsku sredinu. Međutim, kada su se jednom sreli, pivo i prasetina se više nisu razdvajali.

Ima nečeg arhetipskog, drevnog u sedenju pored vatre, pečenju mesa, okupljanju koje takav događaj podrazumeva, jer verovatno nije zabeleženo, a ni zapamćeno, da je neko spremao prase na ražnju samo za sebe. I sve to uz ispijanje najstarijeg napitka koji je čovek napravio. Klasično prase na ražnju toliko je uobičajena pojava da često zaboravljamo koliko je veštine potrebno da bi nam u tanjiru završio komad ukusnog, sočnog mesa. Treba prvo pripremiti ražanj koji mora biti potpuno prav, potrebne su ruke majstora da se ražanj provuče kroz prase, a da ono pri tom procesu ne postane polomljena igračka. Pomenuto sedenje pored vatre samo je figurativno i predstavlja tek uvod u ceo događaj, jer prasence pečeno na vatri bilo bi očajna kombinacija spolja izgorelog i iznutra sirovog. Količina žara i njegov raspored i dodavanje deo su tajne uspeha, kao i visina na kojoj se meso nalazi iznad žara i ravnomerno okretanje. I sve ovo, najefikasnije izvedeno, ne bi bilo  potpuno bez dobro tempiranog premazivanja praseta uljem, jer sama njegova masnoća nije dovoljna. Naravno, i ovde u igru uskače pivo – povremeno zaliti ili poprskati prasence pivom daće mu poseban šmek. Postoji još čitav niz caka koje iskusni majstori primenjuju, od izbora praseta do trenutka njegovog skidanja sa ražnja. U idealnoj varijanti, dok se sve ovo dešava, pivo se hladi u nekom potoku ili u snegu.

U gradskim uslovima ražanj je često samo folklorni simbol, pa se domaćini i domaćice okreću svom šporetu i rerni. Cilj je uvek isti – napraviti savršeno pečenje u kom će gosti uživati i o kom će pričati. Naravno, savršeno ne postoji, ma koliko recepata na internetu nudilo tako nešto. Najbolji znak uspeha su prazni tanjiri. Prvo se treba pomiriti sa sudbinom – prasetina iz rerne nikada ne može dostići ukus i miris one koja se vrtela na ražnju, ali zbog toga se ne treba predavati. Pravi majstor će i u kućnoj varijanti iz komada mesa izvući najbolje. Uz sve lokalne i privatne tajne pripreme, nekoliko stvari važi za svakog. Prasetinu treba dobro i ujednačeno posoliti, u pleh sipati vode i dok se peče povremeno meso zalivati – sokom od pečenja, uljem ili mašću. Naravno, uvek treba imati i piva – i za prase i za onog koji priprema. Vreme pripreme zavisi od veličine komada mesa, grejača rerne, pa čak i nadmorske visine. Ostalo su trikovi i tehnike kojih ima na sve strane. Neko na dno posude za pečenje stavlja daščice, kako meso ne bi došlo u dodir sa njegovom površinom. Za jedne kožica ide na gore, za druge na dole. Folija može da se koristi neko vreme, ali i ne mora. Temperatura rerne u procesu pečenja veoma varira, u zavisnosti od onoga koji vas je uputio u celu priču i koji to, naravno, najbolje zna. Možda je najbolje saslušati raznorazne savete i na kraju raditi po svom.

Iako smo u konzumaciji svinjskog mesa prvaci sveta, tik ispred Crne Gore, ova vrsta hrane popularna je i u drugim zemljama, od Kine do Norveške. Prase tradicionalno završava na ražnju na jugu SAD, ali je neizostavan deo proslava i u Portoriku, Filipinima, Kubi, Indoneziji… Nemci, naročito oni iz Bavarske, nisu izuzetak. Kod njih kombinovanje prasetine i piva, kako u kuvanju, tako i pri jelu, ima dugačku tradiciju. Jedan od klasičnih recepata je meso od plećke sa povrćem, knedlama i naravno pivom. Kožu na mesu treba zaseći i dobro začiniti solju i kimom. Dok meso upija začine, naseckati šargarepu, beli i crni luk i ubaciti u zagrejanu posudu na šporetu. Potom dodati meso, sa kožom na gore, i sve to zaliti pivom. Najbolje bi bilo da je tamno, izrazitog ukusa, a ako ga nemate pri ruci može poslužiti i nešto drugo, samo ne neko lajt pivo – u tom slučaju možete sipati i vodu. Kada se malo ukrčka, meso zapeče i dobije boju, odlazi u rernu na par sati, na 180 do 190 stepeni. Potrebno je povremeno proveravati količinu tečnosti i, ako zatreba, dodati još piva. Od tečnosti i povrća napravi se sos, a meso ponovo odlazi u rernu da bi se zapeklo dok koža ne postane savršeno hrskava. Ovaj deo pripreme zahteva tajming i dežuranje pored rerne, da ne bi smo dobili ugljenisani komad ili, s druge strane, kožu koja je nalik žvakaćoj gumi. Na kraju, sočno meso se iseče, zalije sosom i svemu se pridruže knedle. Uz salatu od kiselog kupusa i pivo gozba na nemački način može da počne.

U zavisnosti od načina pripreme koji su zaista raznovrsni ide i vrsta piva. Lager dobro pokriva masnoću, a tamna piva, Brown Ale ili neki Porter odlično će ići uz prasence tek skinuto sa ražnja. Naravno, pošto je sezona praznika, treba voditi i računa o količini unete hrane i piva.  Većina ljudi o ovome razmišlja tek posle praznika, možda iz uviđavnosti – i lekari i nutricionisti zaslužuju odmor.

Podelite članak

PROČITAJTE I:

Najtraženije sezonsko pivo

Pivo od avokada je jedno od najtraženijih sezonskih piva širom sveta. Nije toliko retko koliko je skupo. Ako zanemarimo cenu,

Zavođenje uz pivo

Da žene ne vole pivo već je odavno ofucana fraza. Dokazano je da nežniji pol i te kako uživa u

Beer Style magazin – br. 31 –

Činjenica je da pivare, pre svega one velike, rade na granici rentabilnosti ili čak ispod te granice i da svesno iz svojih zaliha podmiruju objektivan trošak u poslovanju